Dok sam bila djevojčica nisam se mogla nositi sa stvarima do kojih mi je bilo previše stalo. Zaledila bih se. Mio Vesović dodiruje tu točku neizdržive, a sasvim nijeme nadraženosti emocija. Dodiruje nas fotografijom.

Teško je riječima dotaknuti nježnost koja graniči s bolom. Poput prejake svjetlosti, poput prevelike sreće i smijeha, njegov fotografski dodir zna doći do boli.

Prestani, Ves, previše je.

Vesović svjesno i proračunato odbacuje sve ostalo i njeguje nježnost. Nježan je prema svjetlosti, nježan je prema besmislu, prema ljudima i glupostima.

Izgleda to ponekad gotovo bolećivo. A to je komponentna koju bi, pretpostavljam, Vesović rado odbacio, ali ona je tu kao neki pogrešan, neželjeni odraz. Vesovićev rad se zbog izdvojene multiplicirane nježnosti ponekad doima bolećivo. Nježan je u dodiru, ali je okrutan u iskrenosti.